Ovog meseca smo bili vredni: izdali smo prvi LiBRE! specijal (priručnik Scribus 1.4) i uspeli smo da pripremimo novi redovni broj koji je sada pred vama. Nadamo se da ćete nam zato oprostiti zbog malog kašnjenja ovog redovnog izdanja.
LiBRE! projekat se još uvek dobro drži, uprkos osetnom padu aktivnosti u svim FLOSS zajednicama u Srbiji. Ekonomska kriza je konačno počela da uzima danak, potkopavajući svaki društveno korisni rad. Projekti koji se mogu podvesti pod kategoriju društveno korisnog rada su uvek nisko na skali prioriteta, jer ne donose profit niti se od tog rada može živeti.
Međutim, FLOSS aktivisti se još uvek bore protiv vetrenjača u Srbiji, pa možda čak i u regionu. Ne vredi objašnjavati prednosti slobodnog softvera u neuređenim državama u kojima je piraterija ako ne prećutno odobravana, onda barem često ignorisana. Ovakav odnos prema softveru će se uskoro mnogima „obiti o glavu”.
Država Srbija je počela da nezgrapnim koracima uređuje i ovu oblast. Potpisala je ugovor sa Microsoft-om kojim se legalizuje softver u svim državnim organima. Bojimo se da ovo nije korak napred u pravcu borbe protiv piraterije nego više uvođenje monopola jedne platforme. Reč urednika nije mesto za detaljnu analizu ovog ugovora. Možemo samo da najavimo opširniji tekst o njegovim posledicama za sledeći broj.
Ovom najavom želimo da podstaknemo sve ljude u FLOSS zajednicama u Srbiji da se pregrupišu i organizovano deluju u javnosti kako bi se bar ublažile već najavljene posledice ovog ugovora.
Prvi korak je svakako obelodanjivanje sadržaja dokumenta i analiza njegovih posledica. Za tu svrhu LiBRE! svim srpskim FLOSS zajednicama nudi prostor da u narednim brojevima objave svoje viđenje ovog problema. Što bolje upoznamo javnost sa problemom, iz više uglova, lakše ćemo ga rešiti.
Vredi se boriti, u protivnom, OSS projekti u Srbiji neće imati budućnost, a srpska softverska industrija biće svedena na razvoj aplikacija za samo jednu platformu.
Na kraju želimo sve vas da podsetimo da je LiBRE! projekat otvoren za sve one koji žele da mu se priključe bilo u svojstvu autora, grafičara ili dizajnera. Naročito nam trebaju autori za rubrike „Internet, mreže i komunikacije”, „Serveri” i „Mobilni kutak”. Svoje tekstove nam možete slati na našu već poznatu adresu libre [et] lugons [dot] org.
Prvi
Balkan kompjuter kongres – BalCCon, održaće se 6. i 7. septembra u
Novom Sadu. Balkan kompjuter kongres zamišljen je kao dvodnevno
okupljanje međunarodne hakerske zajednice u organizaciji Udruženja Linux
korisnika Novog Sada – LUGoNS-a. Tokom kongresa održaće se brojne
prezentacije, radionice kao i predavanja sa osvrtom i na
društveno-političke teme. Jedan deo kongresa biće posvećen „Hakerskom
centru“ u kome će hakeri imati mogućnost da predstave svoje radove i
projekte.
Pošto je termin "haker" postao sinonim za visokotehnološki kriminal,
da ne ispadne ovo na kraju "kongres kriminalaca" postaviću ovde dve
veze gde se objašnjava pravo-izvorno značenje reči "haker".
Dragi prijatelji zadovoljstvo nam je objaviti da je izašao peti broj časopisa LiBRE!
Nadamo se da smo ispunili vaša očekivanja. Ipak, ako imate primedbi, predloga, pohvala, ako želite da nam pomognete i doprinesete daljem razvoju časopisa pišite nam putem https://libre.lugons.org/index.php/kontakt/ ili na našu već poznatu adresu libre@lugons.org.
Četvrti broj časopisa o slobodnom softveru dostupan je za preuzimanje.
Kao i prethodnih meseci, stiže nam nov broj
časopisa LiBRE! Novina u ovom broju je što je časopis dostupan i u
ePUB formatu, uz PDF u višoj i nižoj rezoluciji i ćirilično i
latinično izdanje.
Tema ovog broja je Dan slobodnog softvera koji će
biti održan 15. septembra u Beogradu. Nastavljeni su serijali
članaka o cyber kriminalu, muzičkoj produkciji, Scribusu i drugim.
U ovom broju je u rubrici o istorijatu domaćih FLOSS zajednica
predstavljen LUGoNS. Neke od preostalih zanimljivih tema su I iscrpan
članak o nesvakidašnjim radnim okruženjima, jinja2 šabloni kao
dopuna teksta o web aplikacija pisanim u pythonu itd.
Mnogi korisnici računara svakodnevno koriste
izmenjenu verziju sistema
GNU, a da toga nisu ni svesni. Zahvaljujući čudnom spletu
okolnosti, verzija GNU-a koja je danas veoma rasprostranjena se često
naziva „Linuksom“, a mnogi korisnici nisu
ni svesni da je ona u osnovi sistem GNU, koga izgrađuje Projekat
GNU.
Linuks stvarno postoji, i ljudi ga koriste, ali se
ne radi o operativnom sistemu. Linuks je jezgro: program u sistemu
koji dodeljuje resurse mašine drugim programima koje pokrećete.
Jezgro je ključni deo operativnog sistema, ali je samo za sebe
beskorisno; ono može da funkcioniše samo u sklopu celog operativnog
sistema. Linuks se obično koristi u kombinaciji sa operativnim
sistemom GNU: ceo sistem je u osnovi GNU sa dodanim Linuksom, tj. GNU
sa Linuksom. Sve distribucije takozvanog „Linuksa“ su u stvari
distribucije GNU-a sa Linuksom.
Mnogi korisnici ne razumeju razlike između jezgra,
koje je Linuks, i celokupnog sistema, koji takođe nazivaju
„Linuksom“. Dvosmislena upotreba naziva ne poboljšava
razumevanje stvari. Takvi korisnici obično misle da je Linus
Torvalds razvio ceo operativni sistem 1991. uz neznatnu pomoć
drugih.
Programeri uglavnom znaju da je Linuks jezgro. Ali,
pošto su čuli da se sistem u većini slučajeva naziva „Linuksom“,
oni često konstruišu izmišljeni istorijski tok događaja koji bi
opravdao takvo imenovanje celog sistema po jezgru. Na primer, mnogi
veruju da su čim je Linus Torvalds završio pisanje Linuksa, jezgra,
njegovi korisnici tražili drugi slobodni softver da to jezgro
dopuni, i otkrili da je (bez ikakvog konkretnog povoda) većina
stvari koje su neophodne uniksolikom sistemu već bila dostupna.
To što su otkrili nije bilo slučajno — to je bio
tada još nedovršen sistem GNU. Dostupan slobodni
softver je dopunio sistem, jer je u okviru Projekta GNU od 1984.
razvijan takav, potpun sistem. Manifestom
GNU-a je zacrtan cilj — razvoj slobodnog uniksolikog sistema,
koji se zove GNU. Prvobitna
najava Projekta GNU takođe ilustruje neke od prvobitnih planova
za sistem GNU. Ceo sistem je bio skoro gotov do vremena kada je
započet Linuks.
Većina projekata slobodnog softvera imaju za cilj
razvoj određenog programa za obavljanje određenog posla. Na primer,
Linus Torvalds je sebi postavio zadatak da napiše uniksoliko jezgro
(Linuks); Donald Knut (Donald Knuth) je sebi postavio
zadatak da napiše program za slaganje teksta (TeH); Bob Šajfler
(Bob Scheifler) je sebi postavio zadatak da razvije
prozorski sistem (prozorski sistem Iks). Prirodno je ocenjivati
veličinu doprinosa koji ovakvi projekti donose, kroz pojedinačne
programe koji su razvijeni u okviru projekta.
Šta bismo zaključili ako bismo pokušali da
ocenimo doprinos projekta GNU na ovaj način? Jedan prodavac sistema
na CD-ROM-ova je otkrio da je u njegovoj „distribuciji
Linuksa“ udeo GNU-ovog
softvera najveći, otprilike oko 28% od ukupnog izvornog koda, a
on uključuje neke od najvažnijih delova bez kojih sistem ne bi
mogao da funkcioniše. Linuks je imao udeo od oko 3%. (Odnosi 2008.
su slični: u skladištu gNewSense-a, Linuks zauzima 1,5% a
GNU-ovi paketi 15%.) Dakle, ukoliko ćete da birate naziv sistema na
osnovu toga ko je napisao programe koji čine taj sistem, najbolja
varijanta, koja bi se ograničila na jedan izvor, bila bi „GNU“.
Ali mi ne smatramo da je ovo ispravan način da se
razmatra ovo pitanje. Projekat GNU nije bio i nije projekat razvoja
određenih softverskih paketa. On nije projekat izgradnje
prevodioca za Ce, iako smo u okviru Projekta GNU izgradili i
prevodilac za Ce. On nije projekat izgradnje uređivača teksta, iako
smo u okviru njega razvili jedan uređivač. Projekat GNU je pokrenut
da izgradi potpun slobodni uniksoliki sistem: GNU.
Mnogi ljudi su značajno doprineli slobodnom
softveru koji čini sistem, i svi oni zaslužuju da im se oda
priznanje. Ali razlog zbog koga je GNU združeni sistem, a
ne samo skup korisnih programa, je što je Projekat GNU osnovan sa
namerom da takav sistem napravi. Sačinili smo spisak programa koji
su neophodni da se napravi potpun slobodan sistem, i
sistematski smo tražili, pisali, ili tražili ljude koji bi pisali,
sve sa tog spiska. Napisali smo i ključne ali nezanimljive (1)
delove, jer sistem ne može da funkcioniše bez njih. Neki od delova
našeg sistema, programerski alati, su zasebno postali popularni među
programerima, ali smo napisali i mnoge delove koji nisu alati (2).
Čak smo razvili i igru šaha, GNU-ov šah, jer su za potpun sistem
neophodne i dobre igre.
Do ranih devedesetih sastavili smo ceo sistem,
isključujući jezgro. Pokrenuli smo i izgradnju jezgra, GNU-ovog
Krda, koje se izvršava preko Maha. Razvoj ovog jezgra je bio
dosta teži od očekivanog; GNU-ovo
Krdo je postalo stabilno tek 2001, ali je daleko od toga da ga
ljudi mogu šire koristiti.
Srećom, nismo morali da čekamo Krdo, jer već bio
dostupan Linuks. Napisavši Linuks, Linus Torvalds je popunio
značajnu prazninu u sistemu GNU. Ljudi su mogli da spoje
Linuks sa sistemom GNU i time dobiju potpun slobodni sistem:
sistem GNU zasnovan na jezgru Linuks, ili, kraće, sistem GNU sa
Linuksom.
Omogućavanje da oni dobro funkcionišu zajedno nije
bio lak posao. Neke delove GNU-a (3)
je bilo potrebno korenito menjati da bi mogli da rade sa Linuksom.
Veliki posao je predstavljalo i združivanje potpunog sistema u vidu
distribucije koja bi radila „odmah po raspakivanju“. Ono je
zahtevalo rešavanje problema sa instalacijom i pokretanjem sistema —
taj problem tada nismo načinjali, jer dotle tada nismo stigli. Ljudi
koji su gradili razne distribucije sistema su nam veoma pomogli u
osnovnom radu. Ali taj posao, po prirodi stvari, je neko zasigurno
morao da obavi.
Projekat GNU podržava sisteme GNU-a sa Linuksom
isto kao i pravi[1]
sistem GNU. ZSS je finansirala ponovno
pisanje proširenja GNU-ove biblioteke za Ce, koja su u vezi sa
Linuksom, tako da su sad ona dobro združena, a najnoviji sistemi
GNU-a sa Linuksom bez izmena koriste najnovija izdanja te biblioteke.
ZSS je takođe finansirala rane faze razvoja Debijanovog GNU-a sa
Linuksom.
Danas postoje mnoge različite varijante sistema GNU
sa Linuksom (koje se često nazivaju „distribucijama“). Većina
njih sadrži neslobodni softver. Njihovi graditelji prate filozofiju
koja se povezuje sa Linuksom, a ne GNU-ovu filozofiju. Ali, postoje i
potpuno slobodne distribucije
GNU-a sa Linuksom. ZSS obezbeđuje računarske resurse dvema od
ovih distribucija, Ututou i
gNewSense-u.
Pravljenje slobodne distribucije GNU-a sa Linuksom
nije samo stvar eliminisanja raznih neslobodnih programa. Danas
uobičajena verzija Linuksa takođe sadrži neslobodne programe. Ovi
programi su predviđeni za učitavanje u U/I uređaje u vreme početka
izvršavanja sistema, a uključeni su u „izvorni kod“ Linuksa kao
nizovi brojeva. Zato održavanje distribucije GNU-a sa Linuksom sada
uključuje i održavanje slobodne
verzije Linuksa.
Bez obzira na to da li koristite GNU sa Linuksom ili
ne, molimo vas da ne zbunjujete javnost upotrebljavajući dvosmisleni
naziv „Linuks“. Linuks je jezgro, jedan od najvažnijih delova
sistema. Sistem kao celina je u osnovi sistem GNU, sa dodatkom jezgra
Linuks. Kada pričate o ovoj kombinaciji, molimo vas da je nazivate
„GNU-om sa Linuksom“.
Dodatak: Pored GNU-a, još jedan projekat je
nezavisno proizveo slobodan uniksoliki operativni sistem. Ovaj sistem
je poznat pod nazivom BSD, a razvijen je na Univerzitetu Berkli.
Osamdesetih je bio neslobodan, ali je postao slobodan ranih
devedesetih. Slobodni opreativni sistem koji postoji u današnje
vreme (4)
je skoro sigurno varijanta sistema GNU ili sistema BSD.
Ljudi nas ponekad pitaju da li je i BSD jedna
verzija GNU-a, kao što je to GNU sa Linuksom. Primer Projekta GNU je
inspirisao graditelje BSD-a da njihov kod učine slobodnim softverom,
a eksplicitne molbe GNU-ovih aktivista su im u tome pomogle, ali
njihov kod sam po sebi nema skoro ničeg zajedničkog sa GNU-om.
Sistemi BSD danas koriste neke GNU-ove programe, a sistem GNU i
njegove varijante koriste neke BSD-ove programe, ali, u celini, oni
predstavljaju dva razna sistema koji su se razvijali uporedo.
Graditelji BSD-a nisu napisali jezgro i dodali ga sistemu GNU, pa
stoga nazivi kao što je GNU sa BSD-om ne bi bili odgovarajući.(5)
Na primer, Burnova
ljuska Baš (The Bourne Again SHell — BASH),
interpretator PostSkripta Gostskript
(Ghostscript), i GNU-ova
biblioteka za Ce nisu programerski alati, kao što to nisu ni
programi GNUKeš (GNUCash), Gnom i GNU-ov šah.
Od kada je ovo
napisano, izgrađuje se skoro-slobodni vindovsoliki sistem, ali
tehnički on uopšte nije poput GNU-a ili Uniksa, pa ne utiče na
ovaj problem. Veliki deo jezgra Solarisa je oslobođen, ali ukoliko
biste želeli da na osnovu njega napravite slobodni sistem, morali
biste, pored zamene nedostajućih delova jezgra, da ga stavite u GNU
ili BSD.
Sa druge strane, u godinama koje su usledile
posle pisanja ovog članka, GNU-ova biblioteka za Ce je prenesena i
na jezgro FriBSD-a, što je omogućilo da se sistem GNU kombinuje sa
tim jezgrom. Kao što je to slučaj i sa GNU-om sa Linuksom, i ovo
su zaista varijante GNU-a, koje se nazivaju GNU-om sa jFriBSD-om
(GNU/kFreeBSD) i GNU-om sa jNetBSD-om (GNU/kNetBSD),
u zavisnosti od toga koje jezgro sistem koristi. Obični korisnici
uobičajenih kućnih računara teško mogu da razlikuju GNU sa
Linuksom od GNU-a sa *BSD-ovima.
Primedbe prevodioca:
U engleskom je istaknut određeni
član the, što,
mišljenja sam, u srpskom ne može drugačije da se predstavi nego
uvođenjem prideva „pravi“. [SR]
Autor:
Ričard Stalman
понедељак, 6. август 2012.
'LiBRE! časopis broj 03'
Dostupan je treći broj časopisa LiBRE!
Upoznajte se sa začecima elektronskog kriminala, zabavite se malo uz smešne
strane i osećajte se prijatno na slobodnoj teritoriji, ukoliko ste Windows
korisnik i početnik u svetu slobodnog softvera, uz slobodne programe za
ćaskanje.
Ričard Metju Stalman (često navođen
kao RMS) (rođen 16 marta, 1953) je osnivač pokreta slobodnog
softvera, GNU projekta, i Fondacije za slobodan softver. Dokazan
programer, njegova glavna dostignuća uključuju Emacs (kasnije GNU
Emacs), GNU C kompajler, i GNU debager. Takođe je autor GNU GeneralPublic License (GNU GPL or GPL), najupotrebljivanije licence
slobodnog softvera, koja je započela copyleft koncept.
Još od sredine -1990-ih, Stalman je
uloljio većinu svog vremena u političkim kampanjama, zagovornik
slobodanog softvera i vodeći kampanje protiv softverskih patenata i
proširavanja zakona o kopirajtu. Vreme koje provodi programirajući
posvećuje razvoju GNU Emacs-a. Zarađuje bivajući plaćen za
otprilike pola predavanja koja održi.
Slika Ričarda Stalmana sa korica
O'Reilly
knjige Borba
Ričarda Stalmana za slobodan softver od Sem
Vilijamsa (2002).
Biografija
Stalman je rođen u Menhetnu to Alice
Lippman. Njegov prvi kontakt sa računarom je bio tokom završne
godine srednje škole tokom 1969. Zaposlilo se u IBM New York
Scientific Center, Stalman je proveo leto nakon završetka srednje
škole pišući svoj prvi program, predprocesor za PL/I programming
language programski jezik na IBM 360. Kasnije je rekao: "Najpre
sam ga napiso u PL/I, zatim sam ga ponovo počeo u asembleru kada je
PL/I program postao prevelik da stane u računar".
Istovremeno je bio i dobrovoljni
asistent u laboratoriji katedre za biologiju pri Rockefeller
University Rokfeler univerzitetu. Iako mu je karijera već krenula u
pravcu matematike i fizike, njegov analitički um je impresionirao
upravnika laboratorije tako da je nekoliko godina nakon odlaska na
koledž, njegova majka primila telefonski poziv. Ona se priseća:
"Bio je to profesor sa Rokfeler univerziteta". "Želeo
je da sazna kako je Ričardu. Bio je iznenađen kada je saznao da se
bavi računarima. Uvek je mislio da će Ričard imati uspešnu
karijeru kao biolog."
U junu 1971, kao brucoš na Harvard
University Univerzitetu Harvard (diplomirao sa BA iz Fizike tokom
1974), Stalman postaje programer na MIT-u Laboratoriju za veštačku
inteligenciju, gde postaje deo hakerske zajednice. Tokom ovih godina
bio je poznatiji po svojim inicijalima - "RMS". U prvom
izdanju Hakerskog rečnika, je napisao, "'Ričard Stalman' je
samo moje zemaljsko ime; možete me zvati 'rms'.
Propadanje hakerske kulture MIT-a
Tokom 1980s osamdesetih, hakerska
zajednica u kojoj je Stalman živeo je počela da se razuđuje.
Pojava "portabilnog softvera" — softvera koji se može
pokrenuti na različitim računarima — zančilo je da mogućnost da
korisnici priloagođavaju i dele softver koji dolazi sa računarom
predstavlja problem u biznis modelu proizvođača računara. Ne bi li
sprečili da se njihov softver koristi na računarima drugih
proizvođača prestali su da distribuiraju izvorni kod i počeli su
da ograničavaju kopiranje i redistribuciju svog sofvtera zaštićujući
ga autorskim pravima. Takav softver je postojao i ranije, ali više
se od njega nije moglo pobeći.
U 1980 Ričard Grinblat, jedan od
hakera u laboratoriji za veštačku inteligenciju, je osnovao Lisp
Machines Incorporated da bi prodavao Lisp machines, koje su on i Tom
Knight Tom Najt napravili u laboratoriji. Grinblat je odbio
spoljašnje investicije, verujući da bi se dobici ostvareni prodaje
mašina mogli uložiti u dalji rast kompanije. Nasuprot tome, Russ
Noftsker i drugi hakeri su verovali da je doniranje od strane
venture-capital bolji prilaz. Kako nije moglo doći do dogovora,
većina preostalih džakera iz laboratorije je osnovalo Symbolics.
Symbolics je zaposlio većinu preostalih hakera koji su zatim
napustili laboratoriju. Symbolics je naterao Grinblata da da otkaz
citirajući polisu MIT-a. Iako su obe kompanije potvrdile
proprietary software vlasnički softver, Stalman je verovao da je
LMI, za razliku od Symbolics-a, pokušao da izbegne rasturanje
laboratorije.
Tokom dve godine, od 1982 do kraja
1983, Stalman je samostalno uložio trud da spreči programere
Symbolics-a da dobiju monopol na kompjutere laboratorije. Do tog
vremena, je već bio poslednji haker svoje generacije u laboratoriji.
Odbio je budućnost u kojoj bi morao da potpiše ugovor o
neotkrivanju i da čidi druge stvari koje bi smatrao izdajom svojih
principa, i odabrao je da svoj rad deli sa drugima za šta je smatrao
da je u duhu klasične naučne saradnje.
Stalman tvrdi da korisnici softvera
trba da imaju slobodu — naročito, slobodu da "dele sa svojim
komšijom" da budu u mogućnosti da uče i čine promene na
softveru koji koriste. Stalno je govorio da su pokušaji proizvođača
vlasničkog softvera da zabrane ovakve stvari "asocijalni"
i "neetički". Fraza "softver želi da bude
slobodan" se često pogrešno pripisuje njemu, ali Stalman tvrdi
da je ovo pogrešno tumačenje njegove filozofije. Takođe tvrdi
da je sloboda bitna zbog dobrobiti korisnika i društva u celini, a
ne samo zato što može da vodi boljem softveru. Disledan tome, u
januaru 1984, daje otkaz u MIT-u da bi svo vreme posvetio GNU projektu, koji je najavio u Septembru 1983. Nije završio doktorske
studije, ali je nagrađen sa četiri počasne doktorske titule.
Osnivanje GNU-a
1985e, Stalman je objavio manifestGNU-a, koji prikazuje njegovu motivaciju za kreiranje slobodnog
operativnog sistema pod nazivom GNU, koji bi bio kompatibilan sa
Unixom. Ime GNU je recursive acronym rekurzivni akronim za GNU's Not
Unix. Ubrzo nakon toga, objedinjuje neprofitnu organizaciju Free Software Foundation (FSF) za zapošljavanje programera slobodnog
softvera i za pružanje legalne infrastrukture za zajednicu slobodnog
softvera.
U 1985oj, Stalman je izumeo i
popularizovao koncept copyleft, legalan mehanizam za zaštitu prava
na modifikaciju i redistribuciju slobodnog softvera. Prvi put je
uključen u GNU Emacs General Public License, a 1989e je objavljena i
prva GNU General Public License nezavisno od programa. Do tada je bio
završen dobar deo GNU sistema, sa primetnim nedostatkom kernela.
Članovi GNU projekta su započeli kernel pod nazivom GNU Hurd
1990-e, ali je riskantna odluka o dizajnu se pokazala kao loša,
razvoj Hurda je bio spor.
Napravivši softverske alatke potrebne
za razvoj softvera, i objavivši uopštenu licencu koja se mogla
primeniti na bilo koji softverski projekat (GPL), Stalman je olakšao
drugima da pišu slobodan softver nezavisno od GNU projekta. 1991e,
jedan takav nezavisan projekt je izrodio Linux kernel. On je mogao
biti kombinovan sa GNU sistemom i tako da čini potpuni operativni
sistem. Većina ljudi koristi ime Linuks da bi se obratili
kombinaciji Linuks kernela i GNU sistema, što neki vide kao
nepravedno umanjenje značaja GNU projekta.
Terminologija
Stalman smatra za veoma važno koje
reči ljudi koriste kada pričaju o vezi softvera i slobode.
Naročito, i stalno moli ljude da kažu "slobodan softver",
"GNU/Linuks", i da izbegavaju termin "Intelektualna
svojina". Njegovi zahtevi da ljudi koriste određene termine i
njegov stalni trud da objasni ljudima važnost terminologije su izvor
stalnog neslaganja među nekim delovima zajednice slobodnog i
otvorenog softvera.
Jedan od njegovih uslova da da intervju
novinaru jeste da se novinar složi sa određenom terminologijom.
Ponekada čak zahteva od novinara da pročita delove GNU filozofije
pre intervjua, "zarad efikasnosti" ovim stilom je
zaradio reputaciju da je "težak za održavanje".
Poznato je i da je odbijao pozive da drži govor usled neslaganja sa
terminologijom.
Slobodan softver
Stalman prihvata termine kao LibreSoftware, FLOSS (free/libre/open-source software), i "neokovan softver", ali mu se više
sviđa "free software" jer je puno energije uloženo u taj
izraz. (Sa sličnim razlozima zagovara termin "vlasnički
softver" pre nego "softver zatvorenog koda", kada se
govori od softveru koji nije slobodan.)
Termin "slobodan softver",
ipak, može značiti "softver bez ograničenja" ili
"besplatan softver" ili oba. Tokom godina ljudi su se
trudili da nađu neki intuitivniji i nedvosmislen termin. Videti
gratis versus libre i open source software.
Stalman se protivi da termin "otvoreni
kod" zameni ternin "slobodan" jer, po njemu, on krije
cilj slobode. On odbija intervjue za priče koje bi njegov rad
označile sa "otvoreni kod", tvrdeći da bi se time
pogrešno predstavili njegovi pogledi.
Stalman je zahtevao da se termin
GNU/Linuks koristi kada se pominje operativni sistem napravnjen
kombinaciom nekompletnog GNU sistema i Linuks kernela. Tvrdi se gubi
veza između filozofije GNU projekta i njegovog softvera kada ljudi
tu kombinaciju nazivaju "Linuks".
Prava na kopiranje, patenti i oznake
Stalman tvrdi da je izraz
"intelektualna svojina" skovan da bi zbunio ljude, i da se
koristi da bi sprečio intelektualnu raspravu o zakonima koji je se
tiču spajajući oblasti zakona koji nemaju ništa zajedničko. Iako
nije pravnik, on kaže da je pozivanje na ove zakone kao "vlasničke",
termin odbija slušaoca kada razmišlja o tome šta da radi sa ovim
problemima.
"Ovi zakoni su se pojavili
odvojeno, razvijani su nezavisno, pokrivaju različite aktivnosti,
imaju drugačija pravila i uzorkuju različite primene. Zakon o pravu
na kopiranje je napravljen da bi promovisao autorstvo i umetnost, i
pokriva detalje rada vezanih za umetnost. Zakon o patentima je
napravljen da bi ohrabrio objavljivanje ideja, za cenu ograničenog
monopola na ove ideje -- cena koja je vredna plaćanja u nekim
oblastima ali ne i u drugim. Zakon o oznakama nije namenjen promociji
poslovnih aktivnosti, nego jednostavno omogući da kupci znaju šta
kupuju".
Terminološki problemi manjeg značaja
Stalman je preporučio izbegavanje
termina koji navode na pogrešan zaključak i korišćenje drugih,
naročito:
"Patant za softverske ideje"
bolje nego uobičajeni izraz "softverski patent", tvrdeći
da kasniji daje pogrešan utisak da patent pokriva ceo softver.
"(UFO) Uniform Fee Only"
kao zamenu za "(RAND) Reasonable And Non-Discriminatory",
tvrdeći da obavezna autorska prava bilo koje vrste vrše
diskriminaciju slobodnog softvera jer distributeri slobodnog softvera
ne mogu da izbroje broj kopija koji se koristi. (Ova briga muči veći
deo zajednice slobodnog i otvorenog softvera, ipak Stalmanov
termin nije u široj upotrebi.)
Izbegavanje izraza "piraterija"
za delo kopiranja informacije , tvrdeći da je izraz "piraterija"
označava čin pljačkanja i porobljavanja na moru, i da se taj
termin zloupotrebljava od strane današnjih korporacija ne bi li time
dali veći začaj činu kopiranja softvera i drugih neopipljivih
stvari.
"Corrupt discs" ili "Fake
CD's" umesto Compact Discs za digitalne audio diskove koji
koriste neku tehnologiju za sprečavanje kopiranja, tvrdeći da oni
krše standard po Crvenoj Knjizi primećujući da se u poslednje
vreme takvi diskovi štampaju bez logoa "Compact Disc".
"Treacherous Computing"
pre nego "Trusted Computing", tvrdeći da to ograničava
slobode korisnika.
"Digital Restrictions
Management" pre nego "Digital Rights Management"
Pogledati: "Words to avoid"
stranicu na veb sajtu GNU-a.
Govori
Još od ranih -1990e devedesetih,
većinu svog vremena je proveo kao political campaigner učesnik u
političkim kampanjama. Naslovi tri govora koje najčešće drži
su"GNU projekat i Pokret slobodnog softvera", "Opasnost
od softverskih patenata", i "Autorska prava i zajednica u
vremenu računarskih mreža". Dao je i puno izjava na
konferencijama , uključujući i prvu Wikimania konferenciju u
2005oj.
Ričard stalman drži govor o
"Autorskim pravima i zajednici" na Vikimaniji
2005
Kritike
Stalmana često opisuju kao osobu sa
kojom je jako teško raditi. Tim XEmacsa, posebno, ga je napravio
listu konkretnih zamerki na rad sa Stalmanom koje su ih primorale da
odvoje projekat. Ove žalbe uključuju kritike tehnološke
prorode i one koje se tiču međuljudskih odnosa, posebno izdvajaju
da je Stalmanov stav ka kompromisu motivisan više politikom nego
željom da se dođe do najboljeg tehničkog rešenja. Jamie Zawinski
je objavio arhivu e-mejlova koji se tiču istorije razdvajanja između
Emac-a i XEmac-a. On citira nedostatke dizajna Emac-a i
Stalmanove nesposobnosti da zastupa rad. Stalman, s druge strane,
opisuje tim XEmac-a kao nekooperativan. Ulrich Drepper je
zapisao svoje žalbe na Stalmana u release notes za glibc 2.2.4,
gde ga optužuje za pokušaj "nasilnog preuzimanja"
projekta.
Stalmanovo insistiranje na korišćenju
izraza "GNU/Linuks" neki opisuju kao samoživost, na primer
Linus Torvalds ga je nazvao "jednostavno besmislenim".
Sporedno
Stalman je autor pesme Free
Software Song.
Stalman je ljubitelj naučne
fantastike i povremeno odlazi na konvencije.
Stalman je POSIX-u (Portable Operating System Interface) dao ime.
1977. Stalman je objavio i
algoritam za veštačku inteligenciju sistem za održavanje istine
nazvanom dependency-directed backtracking. Rad je uradio zajedno sa
Gerald Jay Sussmanom. Na taj račun se i šali: "Ovime kompjuter
može da izbegne eksploziju kada mu postavite kontradiktorno
pitanje".
Kada je upitan ko su mu bili uzori,
odgovorio je da se divi Martin Luter Kingu mlađem, Nelson Mendeli,
Aung San Suu Kyi, Ralph Nader, i Dennis Kucinich. Takođe kaže:
"Poštujem i Franklin D. Roosevelt i Winston Churchill, i ako se
ne slažem sa svime što su uradili."
Stalman nikada nije naučio
programski jezik Java. Malo je programirao na Javi (ostrvo), ali je
koristio programski jezik C i Lisp programming language.
Stalman nije učestvovao u
kontrakulturi tokom šezdesetih, ali nalazi da je njeno odbijanje
bogadstva životna inspiracija.
Stalman je GNU Hurd kernel naipre
nazvao "Alix" po tadašnjoj devojci, koja je održavala
Unix sisteme i rekla prijatenjima "Trebalo bi da nazovu kernel
po meni."
Stalman tečno govori engleski i
francuski, skoro tečno i španski, i snalazi se sa indonežanskim.
Učio je latinski, kineski, mađarski i navaho, ali nije dostigao
nivo da komunicira na tim jezicima. Smatra da je jezikom ovladao kada
može da smišlja dosetke na tom jeziku.
Tokom 2004. kada su ga pitali,
preporučio je ljudima Hugo Chaveza, i da glasaju "Ne" na venecuelanskom referendumu o opozivanju, 2004.
Dokumentarni film Revolution OS
sadrži intervjue sa Stalmanom.
Bio je i tema, neki kažu i
pokretač mnogih strasnih rasprava.
Stalman je osnovao i League for
Programming Freedom Ligu za Programersku slobodu 1989. da bi se borio
protiv softverskih patenata i interface copyright autorskih prava na
grafičkim interfejsima. Liga nikada nije dostigla jačinu kojoj se
Stalman nadao i vremenom je postala neaktivna.
Tokom 1999. Stalman je pozvao na
razvoj besplatne internet enciklopedije tako što bi svi ljudi pisali
članke. Pogledati: GNUPedia.
Stalman ne ume da pliva.
Stalman je u savetodavnom odboru
teleSURa, južnoameričke televizijske stanice.
Linus Torvald je rekao:
“Razmišljajte o Stalmanu kao o vrhunskom filozofu, a o meni kao
inženjeru.”
Stalman je napravio Emacs editor;
čiju je popularnost delio i drugi editorvi, koji je prizvao i ratove
editora; Stalman na ovo regaovao šaljivo proglašivši sebe za "St.
Ignucius" / "St. IGNUcius" (Church of Emacs).
Godinama je Stalmanov nalog na
računarima Fondacije za Slobodan Softver imao praznu lozinku, jer Stalman veruje u što manje ograda moguće. Ovako je svako mogao
da koristi Stalmanom nalog u bilo koje svrhe. Rastom popularnosti
interneta i rastom vandalizna i hakovanja sa sistema FSFa bio je
primoran da koristi tajnu lozinku.